nedjelja, 06.05.2007.

POGLED U BUDUĆNOST

Pitanje razvoja tehnike i znanosti te njihovih negativnih učinaka na opstanak budućih generacija čovječanstva razvilo se već pri početku 20. st. u djelima i mislima poznatih filozofa ali ne samo i njih. Hans Jonas, primjerice, konstruirao je novu, modernu etiku kojom se do tada još nitko nije bavio. Jonas je svoju etiku sukladno njenoj poanti nazvao etikom odgovornosti te ona postavlja zadaću sadašnjim generacijama koja nalaže da se prihvati odgovornost spram svojeg djelovanja u tehnologiji te da predvide njene negativne utjecaje kako bi se one u sadašnjosti mogle predvladati i time osigurati opstanak čovječanstva. Odgovornost leži u nama, a Jonas je svojom etikom pokušava probuduti u našoj svijesti i pokazati nam ispravan put razmišljanja i djelovanja. Naša dužnost je da odgovornost prihvatimo iako znamo da je to najveća i najteža odgovornost ali odbacujući tu tezu o stanju naše egzistencije bliži nam se budućnost u kojoj će eruptirati negativne strane modernog života. Priroda, okoliš i mi sami već smo uronili u zlo modernizma koje se očituje u porastu razine temperature te bi se uskoro mogla porasti i razina mora zbog topljenja ledenih ploča na Antarktici i Grenlandu. Kao jedini odgovorni krivac ovom ustroju u prirodi stoji čovjek koji je svojom aktivnošću uzrokovao ove posljedice. Zastrašujuće je samo i pomisliti kako je moć odgovornosti smještena u krivim rukama te kako ono utječe na naše postojanje i kvalitetu života. Kyoto protokol sastavljen 1997., stavljen na snagu 2005. godine nada je kako se svijest čovječanstva probudila te počela graditi put u bolju, zdraviju budućnost svijeta. Tim protokolom nalaže se smanjenje proizvodnje plinova staklenika do 2012. godine, a više od 150 zemalja svojim potpisom je ratificiralo taj sporazum. Međutim, predsjednik SAD-a gospodin George W. Bush, odbio je u ime Amerike potpisati taj neizmjerno vrijedan papir koristeći nevjerojatno opravdanje. Gospodin Bush, naime smatra kako bi potpisivanje Kyoto protokola neizmjerno oštetilo ekonomiju američkog naroda, tj. oslabilo cjelokupni gospodarski razvoj Amerike. Predsjednik Bush besramno je pokazao svoju materijalnu, pohlepnu stranu ne potpisujući protokol i time dokazao svoju nehumanost spram ljudi, a ljubav i humanost spram profita i moći. Svojim očitim nesuosjećanjem prema ljudima, prema budućnosti mladih nadolazećih generacija i prirode možemo neupitno uvidjeti Bushov zločin. Možda bi upravo SAD i gospodina Busha trebalo posjesti na stolicu Međunarodnog suda u Haagu koji su upravo oni osnovali za procesuiranje zločina protiv čovječnosti. Možda nam pogled u budućnost krije tu pomalo zastrašujuću ironiju.

- 19:11 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.04.2007.

DIKTATORSKA DEMOKRACIJA

Budući da neizmjerno cijenim umjetnost i smatram da je kultura u svom punom smislu jedno od najuzvišenijih stvari u društvu, opovrgavanje njenog značaja i još gorim, njeno uništenje držim vrlo grešnim postupkom i izričito nemoralnim potezom. Taj čin namjerava ostvariti gradonačelinik grada Zagreba, gospodin Milan Bandić rušeći zgradu koja je bila dom jednom od najistaknutijih pjesnika hrvatske moderne, Vladimira Vidrića te pritom namjerava izgraditi novi, moderan, elitni Cvjetni trg. Slučaj je sam po svojoj konstrukciji okrutan i moralno gledajući nedopustiv s čime se slaže mnoštvo građana hrvatske metropole i šire. Građani se neosporno ne slažu i bore protiv ovakve neprofesionalne rekonstruktivne građevinske ideje gospodina Bandića. Međutim stav gradonačelnika spram stanovnika grada Zagreba krajnje je neprimjeren, nedopustiv te graniči s bahatošću, diktaturom i samodopadnošću. Gradonačelnikov stav spram očitog negodovanja građana ne doliči predstavniku jednog europskog grada u usponu. Njegov tiranski gard prema Zagrebčanima glasi u mom osobnom prijevodu kako su oni svog gradonačelnika demokratskim putem izabrali i svoje daljnje pravo glasa imaju tek nakon isteka njegova mandata. Vrlo jednostavna interpretacija bi glasila kako on u četiri godine vladanja ima svako pravo na pozitivno ili negativno djelovanje za koje mi moramo naći odobravanje dok su sve ostale opcije neslaganja neprihvatljive. Gospodin Bandić dokazao je svoj primitivizam, nedostatak minimalne civilizacijske kulture u komunikaciji i ophođenju s ljudima u gostovanju HRT-ove emisije "Nedjeljom u dva" pod palicom voditelja i urednika Aleksandra Stankovića. Manjak razboritosti, narcisoidnost, primitivni i nedovoljni argumenti, manipulatorske crte obilježile su cjelokupno izlaganje gospodina Bandića. Zagrebački gradonačelnik je u rukama moći koja ga izjeda i pretvara u nemilosrdnog diktatora koji nema suosjećaja, sluha i razumijevanja za svoje građane te ne poštuje glas naroda nego demokraciju uz pomoć koje je došao na vlast pretvara u tiraniju i diktaturu dok smo mi uvjereni da su one u rukama prošlosti. Zar je moguće misliti da antikne ostavštine, knjige, kulturne i povijesne zgrade ne vrijede očuvanju i našoj brizi? U njima je sačuvana naša povijest i zasigurno će turisti i naše buduće generacije s uzdahom promatrati jedinstvenu kuću slavnog hrvatskog pjesnika nego jednu od brojnih beznačajnih, suvremenih zgrada koje odišu svime samo ne dobrobiti, nezaboravnoj povijesti, umjetnosti... Vladimir Vidrić nije samo pjesnik, umjetnik. Ne zaboravimo da je on bio na čelu povorke protiv dolaska Khuena Hedervaryja 1895. godine u Zagreb pri otvorenju HNK. Njegov značaj utoliko nadilazi književni talent jer se borio protiv mađarske vlasti i težio je slobodnoj Hrvatskoj kako bi upravo dotični gospodin Bandić njenim djelićem mogao sada vladati i nazadovati napredak za koji se Vladimir Vidrić tako gorljivo borio.

- 22:01 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.04.2007.

POLITIKA KAO TAKVA

Ovaj blog nastao je na inicijativu mog fakultetskog profesora, a ne na temelju moje vlastite ideje jer osobno nemam takav tip interesa pa ga ne biste trebali shvatiti previše ozbiljno. Zbog tematike koja mi je nametnuta kao i samo pisanje bloga vjerojatno iz njega neće proizaći ništa relevantno i kvalitetno već samo moje laičko razmišljanje o dotičnoj nekima popularnoj, a meni dosta dalekoj temi - politici. Jedna od političkih antiteza jest upravo religija, tj. vjera pa bi vezanjem tih dviju teških riječi došlo nerijetko do nesukladnosti, tabua, razmirica i naposlijetku šutnje. Ipak, taj sraz među njima me ponukao da upravo tome posvetim svoj prvi post. Iako nije trenutno aktualan događaj u hrvatskoj političkoj javnosti ja bih ga na trenutak vratila iz nedavne prošlosti u sadašnjost, barem ovdje u tzv. virtualnom dnevniku.
Na najveći i najznačajniji kršćanski blagdan Uskrs, Jadranka Kosor potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti sjedila je u prvoj klupi na misi u Zagrebačkoj katedrali. Navedena izjava sama po sebi nije nimalo čudna niti neobična, štoviše budi vrlo pozitivno razmišljanje. Međutim, kad bih vam rekla da je sjedila posve sama u prvoj klupi jer se njeni kolege političari nisu pojavili iako je za njih prvih par klupa bilo rezervirano da li bi to izmamilo kod vas izrazito negativan osjećaj prema političarima? Ili bi možda izazvalo negativan stav prema Crkvi? Ili oboje? Ili možda nešto što nisam navela kao mogućnost? Vjera kao takva posve je individualna stvar svakoj pojedinca pa tako i vlastiti odabir odlaženja ili ne odlaženja u crkvu. Stoga političar kao čovjek ima apsolutno pravo odabrati da li će otići u Božju kuću ili ne, te ga na temelju njegove odluke nemamo pravo osuđivati. Čovjek, bio političar ili pekar ipak je samo čovjek i ne bi smjeli raditi razlike između ljudi samo na temelju njihovih profesija. Upravo je to ono što vjera nalaže i uči. Pa ako je tako zašto je u ovoj priči upravo Crkva ta koja je napravila razliku? Rezervirana mjesta za političare u svetoj kući naspram pekara, profesora, trgovaca koji su borili za slobodno mjesto govori nam o politici koja je srasla u zastrašujućeg giganta koji u borbi za moć i prevlast polako sputava i gotovo nezamjetno obešćašćuje najsvetije stvari. Samo je pitanje kada ćemo otvoriti oči na tako bolno prisutnu stvarnost? Mali i naoko nebitni događaj kao što je ministrica Kosor sama u katedrali ponekad u sebi krije najstrašnije stvari i otkriva brutalnu istinu naše svakidašnjice. wink